|
Post by Eugen Grafvajer on Aug 11, 2017 6:34:53 GMT
Ja na primer protiv feminizma nemam ništa. Mislim, ništa efikasno za suzbijanje.
Šalim se, meni realno ne smeta sva ta ravnopravnost među polovima, ali postoje neka smešna pitanja na koje čovek oseća obavezu da odgovori sarkastično.
Na primer
- A zašto muškarci više zarađuju po satu od žena?!
- Pa na primer možda zato što kad tone Titanik ti odeš sa decom u čamac, a ja ostanem da se davim sa pacovima, gudačkim kvartetom i Leonardom Di Kapriom, za koga je, uzgred budi rečeno bilo mesta na onoj dasci. Nas šestorica u vojsci kuntalo pod jednim šatorskim krilom, a njih dvoje ne mogu da stanu na šifonjerska vrata, PAZI KURCA.
Ili na primer u slučaju kućnog požara, koliko god neka žena bila feministikinja, neće ti reći
- NEKA IDI TI SA DECOM, ja ću da ostanem da se nagutam dima ko Soraja ejakulacije.
Nego će da bude - JA SAM ŽENSKO, JA IDEM PRVA.
Pa idi, nije problem, samo kažem da ravnopravnost polova ne postoji, jer se od muškaraca uvek očekuju neke stvari, a od žena neke druge.
Pa vi sad udrite. Mislim po meni, nemojte sad da bijete svoje muškarce.
Nemanja Cvijetić, ajd sad.
|
|
|
Post by Eugen Grafvajer on Aug 11, 2017 6:35:23 GMT
Što se tiče situacija po bolnicama u Srbiji, evo informacije iz prve ruke, bukvalno.
Kumašin pre neko veče slavio ćerki drugi rođendan i pogodi ga pesma u sevdah i nekako je uspeo da proleti rukom kroz tanjire od keramike, komada dva.
Burazeru, prst zinuo kao Nada Mamula. Pravac Hitan u Trsteniku, ona sestra tamo napravi facu gađenja ko Palma kad vidi posnu sarmu. Kaže MORATE U KRUŠEVAC.
Dobro, ako mora, šta sad. Kumašin popio jedno 15ak piva, nije se bunio.
U Kruševcu uveče dežurni hirurg gleda u onu rupu na prstu, pa gleda u kumašina, kaže
- Moram ovo da ti očistim.
- Pa dobro. Očisti.
- Ali nemam anesteziju, da znaš. Ni lokalnu.
- Pa dobro, ako nemaš onda ništa. Mada, pod anestezijom sam ja ceo dan.
Uvati čovek da struže po onoj rupi, ko moja baba kad je riljala baštu. Okreće se i kaže ortaku
- Imaš lampu na telefonu?
- Šta bre je l' imam?
- Lampu na telefonu, da osvetlim, ne vidim lepo, radi nam samo jedna neonka ovde.
- Pa evo ti lampa pored tebe, ova stona.
- Vidi stvarno. Al' nema sijalicu.
- Dobro, evo ti lampa na telefonu.
I zakrpi ga čovek na živo i na suvo, dade mu dva brufena i posla kući.
A uslovi rada ko u rudniku majku ti.
Nemanja Cvijetić, pozdrav za zdravstvo.
|
|
|
Post by Eugen Grafvajer on Aug 11, 2017 6:35:50 GMT
Jebote, ovo smaranje oko knjiggah od Zorannah će da traje do sledećeg sajma, jebeš mi sve.
2000 dece čekalo na potpis za knjigu. PA JEBENO ŠTA?!
5000 dece se svaki vikend obeznani na splavovima od alkohola i jeftinog spida, pa nikom ništa, a sad odjednom frka što kupili knjigu. I to uopšte nije ni bitno kakva je knjiga u pitanju. Možda se opamete jer su kupili nešto glupo, ko zna.
Evo ja sam s 16 godina čitao isključivo ruske klasike i bavio se nihilizmom Fridriha Ničea, dok sam u slobodno vreme svirao harfu i komponovao na svom starom klavsenu.
To što je neko sad kupio knjigu modne blogerke, ne znači da će ga to okarakterisati u daljem životu kao čoveka, karakteriše ga samo sad - kao klinca ili klinku, što i jesu.
Plus, zakon ponude i potražnje je uvek tu - prodaje se ono što se traži.
Tako da, pre nego opet krenete da prozivate decu što su kupili knjigu, uzmite prvo vi pročitajte neku, bilo koju.
I pre nego što okarakterišete nekoga kao sramotu i odraz društva i propast nacije u najavi, razmislite da li klikćete na naslove KRISTIJAN SKINUO GAĆE I UPRO U STANIJU KAO PRIPLODNI MUFLON.
E, kad krenemo da se bavimo sobom, a ne gomilom klinaca, onda može da se priča dalje. Ovako smo samo licimUri, što bi rekao pokojni Sava iz Kikinde, laka mu zemlja bila.
Nemanja Cvijetić, toliko gospodo.
|
|
|
Post by Eugen Grafvajer on Aug 11, 2017 6:36:22 GMT
Kristijanu odložena ćorka jer bi bila velika šteta da napusti Farmu.
Pa sad ako ovako funkcioniše pravosuđe, ja više nemam živ problem u životu.
- Halo, Nemanja, Vi ste?
- Mi smo, izvolite.
- Stigao Vam je poziv za izdržavanje kazne zbog neodazivanja na sudske sporove sa Telenorom i Komercijalnom Bankom.
- Uh, plašim se da je to neizvodljivo.
- A zašto?!
- Ulazim na Farmu sada, ono magare se razbolelo, kažu treba im još jedan, da podiže rejting. U stvari moje je samo da njačem i izgledam tupavo, kao i većina ostalih učesnika, ali kaže Mitrović da bi bila velika šteta po omladinu kad bih to propustio.
- Zaista?
- Da, da. Pa deca danas ionako samo slušaju magarce i ovce, i mene zvali, kažu uklapam se u profil.
- Ali zakon je zakon.
- Za Mitrovića nije. Ja poštujem samo ono što on kaže. Ajd sad begaj mi sa vrata dok te njegov mali nije pokupio kolima tu, ima da te spljošti kao fresku.
- Dobro.
- I nemojte više da me uznemiravate.
- Nećemo.
Nemanja Cvijetić, kako da ne budemo banana država kad kod nas uspevaju samo majmuni.
|
|
|
Post by Eugen Grafvajer on Aug 11, 2017 6:37:00 GMT
Za par godina koliko su na vlasti:
- Toma diplomirao u nedelju, postao počasni član društva ginekologa i neurohirga, sagradio svoju crkvu i podelio više ordenja nego Mimi Oro pušenja.
- Vulin razvio još tri ličnosti u glavi, da može svima da se kvalitetno uvuče u dupe.
- Slinavi postao doktor nauka.
- Mali kupio pola bugarskog primorja.
- Premijer srušio pola grada, smanjio plate za 2000 dinara, pa ih podigao za 300.
- MIra Marković napisala bestseler.
- Gašić oborio helikopter i okrivio druge za to.
- Zoran Babić i dalje nije naučio da govori.
A ja?
Ja samo sedim u selu pišem i mirišem cveće. I prosto me je sramota koliko mi dobro ide.
Nemanja Cvijetić, Ferdinand.
|
|
|
Post by Eugen Grafvajer on Aug 11, 2017 18:24:31 GMT
- Dobar dan.
- Dobar dan. Vi ste?
- Ja sam bre Aleksandar, Alek.
- Aha. Nisam te prepoznao bez sline oko vrata. Reci.
- Pa ja došao oko onog teksta što sam napisao za vas. Znate, IKEA, pr tekst, lezilebovići, ono jebo majku ovim mojima, ne znaju šta ih snašlo, postoji nekoliko opština u Srbiji koje još broj glasove od izbora. Držim ih uvek zaposlenim.
- Aha, dobro, dobro. SEdi.
- Gde?
- Pa sklopi stolicu i sedi, ovo je IKEA, nije Simpo Vranje nabijem mu ga majci.
- Dobro. Znači, oko teksta, ja samo da sad to napl....
- Polako bre šta si zapeo, evo ga Ingmar donosi honorar.
- Odlično.
.
.
.
.
- Šta je ovo?!
- Pa za tekst. Hot dogovi, 4000 komada.
- Pa šta da radim ja sa ovim?!
- Bre što si glupav, to uvozna viršla, do juče trčkaralo po Štokholmu i vozilo se u kombiju za šinteraj. Uzmi to i nosi.
- Gde?!
- Pa jebem li ga, samo skloni odavde, počinje da se oseća. Daj onim tvojima, navikao si ih na sendviče, sad kad im muneš po hot dog ima da kucaju gramatički ispravne komentare od sreće.
- MIslite?
- Mi smo Šveđani, mi ne mislimo. MI ZNAMO.
- Da, u pravu ste. Doviđenja.
- Doviđenja prijatno. Samo rasklopi stolicu pre nego izađeš.
Nemanja Cvijetić, robna razmena.
|
|
|
Post by Eugen Grafvajer on Aug 12, 2017 14:55:59 GMT
Umro jedan ćaletov ujak tu iz Bogdanja, to bilo još pre par godina. Bio dobar čovek prema nama deci, ali inače bio zajeban kao kratko ćebe. Bilo kako bilo, red je bio da ga sahranimo kako dolikuje. Krenuo traktor kroz seo, sanduk na prikolici, povorka za njim. Moja tadašnja baba Ljubica ide i plače ko kiša, pa onda stane i okrene se i pita normalni glasom - Je l' smo poneli sveće? - Jesmo baba. I onda nastavlja da plače, ko na dugme. Nego, kako je običaj da traktor staje na svakom raskršću, jer se veruje da ona imaju magijske moći, tako smo svako malo morali da stojimo i tapkamo u mestu. U jednom trenutku traktor sa prikolicom krene uzbrdo, i sa sanduka spadne venac na put. Baba pritrči da ga uhvati i podigne, i ja kažem
- OPA, UHVATI BIDERMAJER! Znači ti si sledeća.-
Malo je sad čudno opisati kako su me baba i ostatak povorke gledali, pa me otac nežno povukao za rukav i rekao
- Ajd idi kući života ti.-
I ja otišao. Ali realno, to je bila fora koju nisam smeo da propustim. Ali jebiga, šta znaju na sahrani šta je kvalitetan humor.
Nemanja Cvijetić, neshvaćeno duhovit..
|
|
|
Post by Eugen Grafvajer on Aug 12, 2017 14:56:37 GMT
Pričamo danas Irena i ja o problemima adolescencije u ovo šugavo vreme, i ja se setim da sam ovo napisao pre nekog vremena, a da je, nažalost, i danas aktuelno.
Sindrom kućne inferiornosti nove generacije – odraz nekulture ili poziv u pomoć
Već duže vreme razmišljam o ovoj temi, posmatrajući gomile klinaca koji se kreću u grupama po gradu, ponašajući se kao kompletni idioti. Urlaju na ulici, urlaju na ljude u prevozu, iskazivajući nepoštovanje prema svemu na šta naiđu. Najrazvijeniji organ njihove generacije je grlo, mozak je na poslednjem mestu.
To ja zovem sindromom kućne inferiornosti, jer u suštini, kod kuće ćaletu ne smeju da pisnu, glume nameštaj u stanu, ali zato izađe napolje, nađe se sa još tri takve persone i onda kreće takmičenje ko može da ispadne veći i nekulturniji moron pred okruženjem. Ali to je i propust roditelja. Ne obraćaju pažnju na decu više, jer pored svih problema, kredita, propalih brakova i malih plata – deca su na poslednjem mestu.
Većina roditelja smatra da su druge institucije tu da im vode računa o potomstvu, ali to nije tako. Profesori neće vaspitavati vašu decu, retko koji uopšte ima i želju da ih nečemu vrednom i nauči. Većina njih je prepuštena sama sebi.
I zato se okupljaju u grupama, funkcionišu kao klasičan čopor pasa, samo što su psi za nijansu pametniji, a i poprilično lepši. I fora je da svi izgledaju isto. Iste frizure, trenerke, patike, i isti način nerazmišljanja i iste zablude. Promašeni čovek nikad ne voli da bude sam, voli da bude u društvu još većih promašaja, da bi se on osećao bolje.
I galama, što su glasniji i prostiji, to su veće face. A petlje nema ni od korova, osim kad ih ima 20, onda su najjači na svetu.Kreću se bez ikakvog cilja i smisla, srećući pažnju na sebe na najgori mogući način i tako karakterišući celu svoju generaciju i blateći je u očima slučajnih proilaznika.
A besni su. Hteo bi novi air max – ali nema se keša. Sramota je da se puši sarajevska Drina – Davidoff ili Marlboro, e to su pljuge. Sad će babi penzija, uzeću joj neki dinar pa ću sa ekipom do grada, ima haos da napravimo. I taj bes se gomila, prohtevi rastu, roditelji to ne primećuju i onda krive društvo i okruženje jer mora da nosi sredom ili petkom cigare sinu u istragu.
Svako od nas snosi određeni deo krivice zbog degenizacije društva. Neki se distanciraju od toga, neki popuste, ali i više je evidentno da se nešto mora preduzeti. Klinac od 16 godina jednostavno ne zna ništa, mora se usmeriti u nekom pravcu, čisto da počne da razmišlja malo i eventualno pronađe sebe nečemu.
U našem društvu je danas sve obrnuto. Nije fora koliko voliš svoje, fora je koliko si u stanju da mrziš tuđe. Dobar si navijač ako Partizan mrziš više nego što voliš Zvezdu. Danas se ljubav meri mržnjom.
Doći će trenutak kad će sve te generacije stasati same od sebe, bez uzora i nekog da im pomogne i malo obrazuje. I onda ćemo da se pitamo šta se to desilo i svaljivaćemo krivicu na sve druge osim na nas same.
A mi smo ti koji su krivi.
Jer se sklanjamo.
Nemanja Cvijetić, društvene (ne)odgovornosti.
|
|
|
Post by Eugen Grafvajer on Aug 12, 2017 14:57:24 GMT
Jebote, sad me zvali telemarketari, ja sam mislio to izumrlo kao Dinkić.
- Dobar dan, kuća Cvijetića?
- Nije kuća no hacijenda, al' nema veze.
- Imamo lepe vesti za vas.
- SKINUO MI TELENOR ONAJ DUG OD 45 'ILJADA?!
- Molim?
- Ništa. Koje su to lepe vesti?
- Znate šta je Aloe Vera?
- Naravno, ona pesma od Beogradskog Sindikata - Svaki put kad perem kosu, ALOE VERA ALOE VERA.
- ....
- Zajebavam se, znam.
- E, pa dobili ste jastuk od pene, punjen Aloe Verom. Pomaže pri spavanju, budit se bez bolova, ne hrčete.
- Uuuuuu, ne odgovara meni to. Ja ako ustanem a da me ne boli ništa, kao da nisam živ. A hrčem kao da stružem cerovinu, tako držim celu porodicu na oprezi, jer slabo spavaju.
- Kako se Vi zovete?
- Nemanja.
- Je l' imate više od 35 godina?
- Nemam, ali mogu da imam.
- Kako?
- Pa za dve godine, ako dobri Bog i junačka sreća dadu.
- Ima neko stariji tu?
- Ima otac.
- Možemo sa njim da pričamo?
- Ne bih vam to preporučio.
- A zašto?
- Nervozan, neće auto da mu upali već dva dana. Ko šprican je, malopre me terao da ga u kolicima za malter vozim do Banje, ruke ne osećam. Strah me da idem da pišam, cimnuću jače malo, ostaće mi u ruci.
- ....
- Halo, je l' ste tu?
- Zvaćemo nekom drugom prilikom.
- Hvala doviđenja.
Nemanja Cvijetić, uvek prijatan sagovornik
|
|
|
Post by Eugen Grafvajer on Aug 12, 2017 14:59:40 GMT
Pored kuće na teniskim terenima se pre nekoliko meseci pojavio jedan čudni, mnogo smešni crni pas. U stvari, više liči na crnu ovcu, nego na psa. Ja sma ga prozvao Sven, jer me podseća na onog ovna sa igrice.Posle smo saznali da je Sven zapravo Pulin, pas ovčar, rasan.
Elem, Sven je jako dobar čuvar, laje svaki put kad neko prođe ili stane kolima. Komšija čiji su tereni mi je rekao da nema on vremena da se bavi tim psom jer ni sebe ne stiže da hrani redovno, a kamoli psa.
I to je možda i ok, jer mi hranimo Svena. I bilo je lepo vreme, sve do pre neki dan, dok nije počeo sneg.
Sinoć sam se vraćao sa fudbala i video Svena kako leži u snegu i samo trese glavom, nije čak ni ustao da zalaje kad sam prošao pored njega. Nekako me je baš zaboleo stomak. Onda sam našao u kući neke stare džempere i odneo mu da barem ima na nešto toplo da legne, do ujutru.
E jutros smo Ljubiša i ja uprtili kućicu koju smo napravili za Dejzi, i prebacili je preko ograde, da Sven ima gde da spava.
Unutra smo ubacili ćebad, jastučiće i ponjavu.
Sven je samo stajao u gledao šta radimo, onako mokar i smrznut.
Kad smo postavili kućicu, samo me je pogledao, i kunem vam se, mislim da nam je rekao HVALA. I nekako mi je to toliko ispunilo srce da ne mogu da vam opišem.
A komšija? Ako mu bude smetalo što sam stavio kućicu na dva kvadrata njegovom placa, neka slobodno dođe da se žali.
Ponašaću se prema njemu kao on prema tom psu - praviću se da ne postoji. UKoliko bude nastavio da kenja, pustiću Svena na njega.
Nemanja Cvijetić, ne postoji zahvalnost kao što je pseča zahvalnost.
|
|
|
Post by Eugen Grafvajer on Aug 12, 2017 15:00:11 GMT
Muškarac ne bi bio muškarac kad se ne bi okretao za drugim ženama. Mislim, to nam je urođeni refleks, kao češanje jaja čim otvoriš oči.
Međutim, žena ne bi bila žena kad ne bi primetila da se ja kao muškarac okrećem za drugim ženama. Šta da radim, volim da vidim nešto lepo, esteta sam. I to bre vidi, ja ne znam ni kako vidi.
Uopšte ne stoji sa mnom, nego sa drugaricama i priča nešto, ja se okrenem za nekom devojkom u klubu, ona tačno čuje kako mi škripe vratni pršljenovi (od headbangovanja) i kako mi se zenice šire, a pogled odluta za ovom što prošla u miniću pored mene.
I onda ja vratim glavu u prvobitni položaj i susretnem se sa pogledom za koga je Meduzin uspavanka za laku noć. Znači ovaj pogled ne pretvara u kamen, nego u pepeo.
I samo stojim onako, kao jelen pred farovima, ukočen, ne mrdam, ona me gleda i dalje, nozdrve joj se raširile možeš Fiću da uparkiraš, ja kažem
- JE L' SI VIDELA MAJKE TI KAKO SE KURVA OBUKLA?! Znači, straaaaašno.
I to je otprilike jedini način da gledaš druge žene kad si sa svojom. Mislim, bezbedno da gledaš.
Nemanja Cvijetić, nema na čemu.
|
|
|
Post by Eugen Grafvajer on Aug 12, 2017 15:00:36 GMT
Sa jedne strane mi je i malo drago što mi dede nisu žive.
Rođeni su u mnogo loše vreme, preživeli pored tolike dece, preživeli ratove i posle toga svim silama se trudili da izgrade zemlju i državu, da stane na noge i onda je sa ponosom gledali kako cveta i kako u njoj može pristojno da se živi.
Počeli su da kopne kada su umesto mesa počeli da nam bacaju koske, i kada su videli da smo spremni i da oko tih kosaka jedni drugima pregrizemo vratove pokvarenim zubima i nečistim ustima.
Sada bi gledali kako nam komade te iste zemlje otima svakakva bagra, a ljudi koje nazivamo vođama njihovu krv i krv njihovih očeva nose na poklone u ćoškove Evrope gde ne bi zagazio i zašao ni pas lutalica, a kamoli jedan čovek koji drži do sebe.
Zamislite osećaj kada posmatrate kako neko ko nije vredan i buđavog zrna graška parče i prodaje ono što ste vi stvorili, bez prava da digneš glas i uperiš prst. Da gledate kako vam se deca muče, a ceo svoj život i radni vek ste proveli da im obezbedite iole bolji život nego što ste vi imali.
Da gledate kako vam unuci stoje izgubljeni u vremenu i prostoru, bez nikoga na koga bi mogli da se ugledaju, poremećenih vrednosti, lutajući unezverenog i izgubljenog pogleda, izgubivši nadu u sve i u bilo koju opciju bolje budućnosti.
I zato, deda, drago mi je zbog toga što sad nisi tu, da ne gledaš ovo. Ratovi i sranja te nisu ubili, ali ovo bi sigurno. Bolje ti je tu gde jesu, to ti kažem jer sam te voleo kao nikoga što nisam voleo.
Ali, zamislite taj osećaj.
Nemanja Cvijetić, samo zamislite.
|
|
|
Post by Eugen Grafvajer on Aug 12, 2017 15:02:27 GMT
- Ćale, koja je ovo riba?
- Oslić.
- Odlična je. A je l' divlji ili pitomi oslić?
- ....
- Šta me gledaš tako?
- Pitomi oslić? PITOMI OSLIĆ?! Pa da l' si normalan jebem ti Sunce?!
- Što jebote, pitam samo. Mislio sam da ima i divlja i pitoma riba.
- Ima sine pitoma riba, ima. Dođeš do obale i zazviždiš i baciš malo hleba, ona sama iskoči i uskoči ti u mrežu. Ne moraš ni da pecaš ni ništa, boli te kurac!
- Dobro jebote, ja sam misl....
- AMA PRESTANI DA MISLIŠ VIŠE!
- Šta si zapenio, samo sam pitao. Jedi, ajd da večeramo.
- MA NE MOGU DA JEDEM, IZNERVIRAO SAM SE SAD!
Nemanja Cvijetić, ubijač apetita.
- Dobar dan, dobili ste Telenor, Marija ja ne vezi, kako mogu da Vam pomognem?
- Dobar dan Marija, imam jedno pitanje.
- Izvolite gospodine.
- Naime, ja sam na pre paidu, i izgubio sam karticu, zanima me da li mogu da dobijem isti broj.
- Naravno.
- Stvarno?!
- Da gospodine. Da li ste registrovan korisnik?
- Nisam.
- A imate li možda omot od SIM kartice koji ste dobili uz nju?
- Naravno, kako da ne, eno mi ga u kožnoj jakni sa krštenicom i testamentom.
- ....
- To znači da nemam ni to Marija.
- Aha, paaaa, postoji još jedna procedura ako želite isti broj.
- Pa reci Marija zaboga miloga, o majko Božija anđeli s neba.
- Izdiktirajte mi 4 broja telefona koje ste najviše zvali prošli mesec.
- A zašto, izvini?!
- Pa da bi potvrdili da je to zaista bio Vaš broj.
- Bojim se da je to nemoguće Marija.
- Pa takva je procedura.
- Jeste, ja sam baš toliko glup Marija. Ne može to.
- A zašto?
- JER ĆETE ONDA DA MI UHAPSITE DILERA!
- Hvala na pozivu, doviđenja.
Apel da radnici u Telenor Call Centru imaju beneficiran radni staž.
Nemanja Cvijetić, sve špijuni.
Pola neta kuka kako im ne radi net.
A ja?
Ja živim na selu, nama kad počne da krči fiksni tetka Mira iz komšiluka trči da zalije banderu. Još kad joj zategne lanac od kofe metar pred banderu pa se prospe u jarak ki kilo šećera, pa to je tek fešta.
Fiksni i dalje krči, al' se smejemo od srceta.
Nemanja Cvijetić, čari života na selu.
- Dejzi! DEJZI NE! FUJ TO! Je l' sam ti sto puta rekao da ne jedeš trule jabuke!
- Izvini komšija, sa kim pričaš to?
- Sa kučetom, što?
- Pa to malo nije normalno.
- Pod jedan - nije normalno što me ona više razume nego ti, a pod dva - i ti pričaš sa ženom, a moje kuče je pametnije od nje.
Nemanja Cvijetić, dobar sused.
|
|
|
Post by Eugen Grafvajer on Aug 12, 2017 15:06:36 GMT
Lepo piše još u Dušanovom Zakoniku - Ko u vreme praznika pošalje cirkularnu poruku, da mu se oduzme telefon i da dobije 10 udaraca veslom u teme i još 5 u čelo.
Pa bre leptejebo, ja stvarno razumem i da nekog mrzi da kuca poruke, i da je lakše tako i sve, ali jebem mu sve da mu jebem, ako ćeš nekome ko ti nešto znači da čestitaš praznik, ili se iscimaj da to bude onako lično, od srca, ili brate nemoj to da radiš.
Mislim, poštenije je.
Ja retko kad nekome i čestitam praznike, jer moji bliski ljudi znaju da im svakoga dana želim sve što i sami sebi žele, ali ako hoćete odgovor na cirkularne poruke, evo imam i to
- Mrzelo me je da kucam poruku novu
da bih ti čestitao godinu ovu,
hodam ulicom, a napolju je zima,
pa sam samo kliknuo na POŠALJI SVIMA.
Ako ne možeš sam da napišeš par slova,
neka i tebi bude srećna Godina Nova,
Kad te sretnem negde otrešću te ko slinu,
nosi se u lepu pizdu materinu.
Nemanja Cvijetić, evo vam.
|
|
|
Post by Eugen Grafvajer on Aug 12, 2017 15:07:08 GMT
Ako me je Božić kao praznik nešto naučio to je značaj porodice.
Za svojih 33 godine, samo jedne godine nisam bio sa svojima za Božić. Šta god radio i gde god bio uvek sam se trudio i grebao da tih par dana provedem sa njima. Ne zato što sam imao obavezu, nego zato što sam tako želeo. Nekako bez toga nije to - TO.
Sad sedim i pijem rakijicu sa ćaletom i kevom, raspalili kamin, kuče trčkara oko nas, samo nam Mali fali, ali nema veze doći će nam i on kad bude mogao.
Meni je malo žao što me je praznik naučio, a nisam shvatio sam da porodica jeste osnov i koren svega, ali me je ipak naučio. I to sad znam i to će biti tako dok je sveta i veka.
Ali, želeo bih samo da se svi koji smo sa svojima zamislimo i zapitamo koliko ljudi nema tu sreću da imaju kome da se vrate, da dođu na prag kuće gde su im vrata uvek otvorena i gde će ih uvek sačekati raširene ruke roditelja i porodice, ma šta se izdešavalo pre toga. Ljudi koji su prepušteni sami sebi.
Njima želim njihove porodice, zdrave i srećne, i da gaje i neguju svoje tradicije i da se godinama okupljaju.
A nama želim da shvatimo da svaki dan može da nam bude Božić.
Nemanja Cvijetić, Hristos se rodi.
|
|
|
Post by Eugen Grafvajer on Aug 12, 2017 15:07:56 GMT
PočaljiNaslov: Re: Nemanja Cvijetić Pet Jan 08, 2016 2:40 pm Select/Unselect multi-quote Odgovoriti sa citatom
Jutros se uhvatio u priču sa Bojanom i dođemo do teme Pantere i zaključimo kako je taj bend kao Halejeva kometa, pojavi se jednom u 76 godina i bljesne, pa ti ako si imao sreće da je uhvatiš imao si, a ako nisi, onda slušaj priče o tome.
Elem, onda sam počeo da razmišljam o tom Haleju koji je otkrio tu kometu.
LEPTEJEBO koliko li je taj lik bio zaludan kad je 76 godina gledao u nebo. I onda jedan dan otrčao i rek'o
- OTKRIO SAM NOVO NEBESKO TELO!
- Smiri se Haleje, deder polako.
- ALI JESAM!
- Dobro jesi, gde možemo da ga vidimo?
- E, pa to ne možete.
- Pa kako si onda otkrio nešto što ne može da se vidi?
- Pa mislim, može, ali ne sad.
- Dobro, može i sutra.
- Ne može ni sutra.
- Nego kad može?
- Za 76 godina.
- Haleje, to to nas malo jebeš,a?!
Realno, ti kojima je izložio otkriće teško da su za svog života videli tu kometu, a prvu nisu videli jer je video samo Halej.
Nije meni najjasnija ta logika.
I ja sam video jednom Drekavca u selu, trči preko njive, sve onako poskakuje i njišti kao isprošena usedelica, pa nešto ne vidim da ima termin Cvijetićev Drekavac.
A trebalo bi, video sam ga, majke mi.
Nemanja Cvijetić, apel za SANU.
|
|
|
Post by Eugen Grafvajer on Aug 12, 2017 15:08:25 GMT
- Ćale.
- Molim?! U kolima sam, rekao sam ti da me ne zoveš kad sam u kolima.
- Pa otkud ja znam kad si ti u kolima.
- ZA TEBE SAM UVEK U KOLIMA! Pričaj.
- Gde je sekira?
- U velikom predsoblju.
- Šta će tamo, imaš i garažu i šupu, a ti sekiru držiš u kući, zašto i sti normalan?
- Pa iz istog razloga što i tebe držim u kući - prost tup predmet koji samo popunjava prostor. Ćao.
Nemanja Cvijetić, i eto.
|
|
|
Post by Eugen Grafvajer on Aug 12, 2017 15:09:02 GMT
Nešto sedim sad i razmišljam se o ovoj temi, pa sam se setio svog ovog pisanija, koje bih podelio sa vama opet sada.
Rent –a- vernici i kvazi ateisti
Pre neki dan vidim iz prevoza momka koji vozi bicikl po Bulevaru, u špicu, i u toj brzini prolazeći pored crkve Svetog Marka pušta guvernalu, okreće se prema crkvi i počinje da se krsti. I prvo što mi je palo na pamet je ’’Sad kad se sljušti ovde i podleti pod neki gradski bus biće mu đavo kriv, a zapravo je kriv on sam jer tako fanatično ispojava svoju veru.’’
Kao ljudi koji se krste po autobusima. Puštaju šipke kad god bus prođe pored neke crkve i automatski ide ruka potezom čelo pupak rame rame. Krst. To je kao ja sad kad bih se prezvezdio kad prolazim pored Marakane, potezom ruke kuk čelo kuk, rame rame kuk. Ili što neko reče – da kašljem kad bus prođe pored bolnice.
Elem, protiv vere nemam ništa. Vera je nešto individualno, posebno i jedinstveno za svakog čoveka. Volim kada sretnem tihog i nenametljivog vernika, koji mi ne nameće svoje stavove već me poštuje kao što i ja poštujem njega. Ali nažalost, takvih je sve manje. Umesto da im otvori oči, vera je većinu ljudi zaslepila.
Živimo u društvu rent-a-vernika i kvazi ateista.
Rent-a-vernike je čovek koji o svojoj religiji ne zna ništa ili zna jako malo. Čak ga i ne zanima nešto preterano da nauči bilo šta, zna šta se kaže za Božić, Uskrs i krsnu slavu, ali opet iz nekog razloga smatra da je merodavan da drugima priča kako greše jer ’’ne veruju’’. Rent-a-vernik se krsti svaki put u busu, svaki put kad prođe pored crkve, i isto tako se obraća Bogu samo kad mu je dupe u procepu i kad je teško. Kao oni ljudi koji se sete nekog drugara samo kad im treba nešto.
Ne ide to tako. Rent-a-vernik će skočiti na mene ili bilo koga od vas ako mu spomenete veru u negativnom kontekstu, jer tako smatra da nadomešćuje svoj nedostatak iste, tj, svoje neiskreno verovanje. Odmah krene sa etiketiranjem i pretnjama, u duhu i maniru pravog hrišćanina. Kad mu je sve potaman onda je on taj koji je sve to zaslužio i stvorio, a kad je teško onda je Bože pomozi.
Koliko sam ih se samo nagledao ležeći po zatvorskim ćelijama, ubica i zlikovaca, koji legnu uveče u krevet i vrte brojanice po rukama, pričajući nešto u prazno i manijakalno se krsteći, ne shvatajući da je najbitniji oprost koji traže oprost njih samih. Svi oprosti ovog sveta ne vrede ništa ako nisi u stanju da staneš pred ogledalo u sebe pogledaš u oči. Ako u mojim očima izgledate smešni, u svojim licemerni, zapitajte se kako izgledate u očima Boga u koga tako napadno verujete.
Drugi ekstrem su kvazi ateisti. Danas je u društvu moderno pljuvati po tradiciji, istoriji i religiji, i ljudi bez pravog identiteta i mišljenja se priklanjaju većini, podržavajući stavove sa kojima se ne slažu. I onda kad ostanu sami počne krivica, jer su u neku ruku izdali ono u šta veruju.
Ako veće nešto prihvataš, prihvati ga oberučke i brani svoje stavove ako smatraš da su ispravni. Religija nije ružna riba ili švalerka da je kriješ od drugara i porodice, ako u nešto veruješ reci to, jasno i glasno. Možda se neće svi složiti sa tobom, ali će te poštovati, a poštovanje je danas retkost i privilegija.
U Srbiji je danas sve otišlo u ekstreme. Ili si liberal ili radikal, ne možeš navijati za Partizan ako si Zvezdin navijač, ili si slepi vernik ili bezbožnik koga bi trebalo spaliti.
Poenta je da odaberete stranu. Ne možete stajati sa nogama u čamcima koji plove različitim strujama. Možda je more trenutno mirno, ali oni će otići svaki na svoju stranu, a vi ćete u svom raskoraku pasti i potonuti, a tada se gubi ona najbitnija vera – vera u sebe samog.
Nemanja Cvijetić, toliko.
|
|
|
Post by Eugen Grafvajer on Aug 12, 2017 15:11:20 GMT
Kopao sam nešto po fiokama, tražio sam francuski ključ, četrnaesticu da zategnem nešto, kad sam naleteo na stari požuteli papir, na kome je stajala ispovest jedne napaćene sarme, u kojoj opisuje svoje i stradanje svoje ratne braće.
Ratni dnevnik jedne sarme
Ponedeljak, 6. januar.
Zatišje. Na frontu muk. Samo tmina i tišina koja nam se uvlači u mleveno meso i podseća nas sa kakvom se silom suočavamo sutra. Pokušao sam da pišem mojima kući, ali nisam mogao. Neću da ih opterećujem. Brojno stanje nam je fenomenalno, ali svi smo svesni da će se to jako brzo promeniti. Kažu da su minimalne šanse da nas danas neko napadne.
Utorak, 7. januar.
Komandant kaže da krećemo iz Frižidera, preko Rerne, da bi došli do Astal polja. Kaže da je to najsigurniji put. Mi mu verujemo. Pretrpeli smo dve žrtve još u Frižider klancu, u Rerni smo zadržali brojno stanje, ali nas je vrućina izmorila.
A Astal polje? Ne znam šta bih vam rekao. Masakr. Neprijatelj je nadirao sa svih strana, levim krilom, desnim krilom, čini mi se da je se na trenutke uključivala avijacija. Lete glavice i listovi na sve strane, utrobe samo pršte. Izgubio sam dva brata od strica i najboljeg prijatelja. Ja i nekolicina smo se nekako spasli i uspeli da se povučemo nazad do Frizider klanca.
Sreda, 8. januar.
Noć je. Spavali smo na smenu u Frižideru kad je među nas uletela raketa marke Viljuška, odnela još tri žrtve i mene ranila. Imam otvorenu ranu na desnom boku.
Četvrtak, 9. januar
Tiho. Tri žrtve za ceo dan. Mislim da neprijatelj polako gubi interesovanje za nas. Čak bih rekao da smo mu se smučili. Ostali smo samo stari General, dvojica pešadinaca i ja.
Uskoro po nas dolazi Kontejner, pitam se šta će sa nama biti.
Nemanja Cvijetić, RIP sarmo.
|
|
|
Post by Eugen Grafvajer on Aug 12, 2017 15:11:52 GMT
Hleba i izbora
Zakon ponude i potražnje je ono što vlada tržištem, i osnovni zakon poslovanja. Prodaješ ono što se traži. A mi tražimo život, ili barem privid života. Političari su ti koji nam privid obećaju. I tako iz godine u godinu, u krug. Nikad boljeg života, ali uvek boljih obećanja.
Uvek mi je bilo interesantno kako mi kao narod brzo zaboravljamo. Kao nacija smo živi primer amnezije. Iste njuške nam iz godine u godinu obećavaju iste stvari, pričaju iste laži, na isti način nam izvuku tepih ispod nogu, i mi nikako da se opametimo.
Šta više, uvek im iznova dajemo poverenje u nadi da će ovoga puta biti drugačiji. A to poverenje je jedino što nam je ostalo, i to je u ovim vremenima najskuplja stvar koju nekome možete pokloniti. Ali mi smo od poverenja napravili bagatelu, jeftinu prostitutku koja ne bira mušterije, jer je očajna i mora da preživi dan.
Evo opet najavljuju nove izbore – krsnu slavu svih Srba i najveći događaj u državi. Svi će obući svoja najbolja odela, izvaditi iz fioka svoje najslatkorečivije rečenice, uvežbati najblistavije laži, a nacija će sedeti ispred svojih televizora, ne trepćući, puštajući da im obećanja leče rane koje su ta ista obećanja i napravila.
Cirkus ponovo dolazi, i ponovo će biti predstava za pamćenje. Od drugorazrednih klovnova ćemo napraviti umetnike svetske klase, sve to od našeg novca. Ponovo ćemo se za slavskim i porodičnim trpezama deliti na "naše" i "njihove", ne shvatajući da se svi kuvamo u istom loncu splačina koji će na kraju biti ili prosut ili ostavljen da ga pojedu kerovi željni prevlasti u čoporu koji niti zna gde ide niti mu je to bitno.
Srbija je žena koja vapi za sigurnom kućom. Žena maltretirana i zlostavljana, ali žena koja nikako da se opameti. Srbija ne smo da trpi maltretiranje svog nasilničkog supruga, nego je primorana da mu, dok leži ispod njega kaže i da joj je najbolji do sada.
Srbija mora naći način da se zaštiti sama od sebe, da se pogleda u ogledalo i kaže „Dosta je bilo.“ Manjak samopouzdanja stvara taj višak poverenja o kome sam malopre pričao, a višak poverenja nas vodi u provaliju iz koje se ne možemo iskobeljati već decenijama. Do te provalije nas dovedu naše vođe, ali je tužna istina da smo mi ti koji svojevoljno u nju skaču. „Sam pao – sam se ubio.“
I taj prst koji sve ovo vreme traži da se uperi u krivca će kad tad morati da se okrene i stavi na čelo nacije. Do tada će samo bespotrebno stajati u vazduhu, a krivca ćemo videti samo u ogledalima. A od ogledala ne možemo pobeći, niti ga možemo slagati. Ogledalo pokazuje ono od čega bežimo sve ove godine, ogledalo pokazuje istinu, i nas same.
Nemanja Cvijetić, dajte nam hleba i izbora.
|
|